U slavu kana Končaka i kneza Igora

Opera Knez Igor pripada među ruske klasike u pravom smislu riječi. Ipak, riječ je o klasiku čija je recepcija u austrijskom prostoru kaskala u odnosu na europske, u prvom redu francuske pozornice. Borodinova jedina opera prvi je put u Beču postavljena u Državnoj operi 1941. Izvedbama iz 1956. i 1960. ravnali su Berislav Klobučar i Lovro pl. Matačić. Druga bečka operna kuća, Narodna opera (Volksoper), prvi je put postavila Kneza Igora tek prije godinu dana. Sjajni izvođači, ali i drukčiji kut gledanja, obilježili su aktualnu postavu (izvedba od 14. lipnja 2017).

Redatelj i scenarist Thomas Schulte-Michels na nekoliko razina dekonstruira narativ opere nastale prema srednjovjekovnom epu Pjesma o Igorovom pohodu (u ranijim hrvatskim izvorima korišten i naziv Slovo o polku Igoreve). Knez Igor Schultera-Michelsa nije spomenik ruskom knezu nego kritika ljudskoj ambiciji. Redateljeve su simpatije očigledno na strani turkijskog naroda Polovaca, čiju je zemlju prikazao kao zemlju cvijeća, za razliku od sumorne Igorove domovine. Vladar Polovaca kan Končak pokazao se, braneći se od Igora, ne samo snažnim nego i milosrdnim vladarom, nudeći zatočenom Igoru slobodu uz uvjet da ga ovaj više ne napada, na što ruski knez ne može pristati.

Izmjena redoslijeda činova u odnosu na izvornik, čime publika prvo upoznaje kanovu velikodušnost i snagu pa tek onda vidi loše posljedice rata u Igorovoj domovini, samo je jedno od sredstava netradicionalnoga tumačenja opere. Drugo je relativizacija uvodnog i završnog zbora ruskog naroda – tmuran i odjeven u srednjovjekovne oklope u odnosu na živog i veselog neprijatelja, Igorov je narod prikazan u najmanju ruku naivnim.

Za razliku od redatelja, narod ne postavlja pitanje o svrsi rata, nego slijepo slijedi vođu, na početku i na kraju opere, minorizirajući time pojam kolektivnoga pamćenja. Mišljenja da rat nije in očituje i koreografkinja Theresa Rotemberg, koja je u koreografiju najpoznatije točke, melodioznih Polovjetskih plesova, uvrstila elemente break dancea. Niz plesova zapravo je oda snazi i moći, ali i lojalnosti miroljubivom kanu, koju je vladar zaslužio.

Navedeni plesovi najpoznatiji su Borodinov komad općenito, i na krilima dvostrukog orijentalizma dvaput su proslavili skladatelja – prvi put u Petrogradu na praizvedbi opere u Marijanskom teatru tri godine nakon skladateljeve smrti, 1890, a drugi put u Parizu dvadesetak godina poslije. Konačno ne treba zanemariti ni skladateljevu pristranost: nedvosmislen stav tima koji je operu postavio u bečkoj operi zapravo je predimenzioniran stav skladatelja, koji u carskoj Rusiji nije mogao otvoreno stati protiv suvremenih nacionalnih narativa, posebno imajući u vidu da je Borodin bio voditelj sveučilišne katedre za organsku kemiju.

Skladatelj koji je ujedno autor libreta veliku je važnost dao Igorovoj ženi Jaroslavnoj, koja je od sama početka bila protiv vojnoga pohoda svog supruga, i sinu Vladimiru, koji je zaljubivši se u kanovu kćer Končakovnu prešao u suprotni tabor. Time Borodin prvi u ruskoj opernoj literaturi relativizira pojmove prijatelja i neprijatelja, zatočenosti i slobode.

I s glazbene se strane izvedba Kneza Igora pod ravnanjem Alfreda Eschwéa približava Wagneru. Naglašavanje limenih puhača dobilo je i prostornu dimenziju: njihovim raspoređivanjem u šest loža publika je imala priliku uživati u stereo efektu. Bas-baritoni Sebastian Holecek u ulozi Igora i sjajni Martin Winkler kao grof Galicki obojica su proslavljeni vagnerijanci, a dramatske note nije nedostajalo ni njemačkoj sopranistici Caroline Melzer u ulozi Jaroslavne.

Remek-djelo ruske glazbe u novom je prostoru i s novim pristupom pokazalo svu svoju glazbenu i dramsku ljepotu, a vjerujemo da će broj izvedbi i visoka posjećenost motivirati upravu Narodne opere da u program uvrsti još pokoji biser ruske operne literature.